Verovati sujeverju

Verovati sujeverju



Govorila sam za sebe,da nisam sujeverna,sve dok mi ni od kuda,nenadano,crna mačka nije preletela put.
Tada sam,đavo bi ga znao od kud,urođeno-stečenim instiktom,uhvatila rukom uho i proizvela zvuk slican poljupcu...samo obrnuto...

Ceo taj nakaradni ritual me resetovao na godinu koja je prethodila jednom životnom krahu.
Tako ja postanem ona nekadašnja ja,što stoji,te davne 2007.uz prozor sobe,dahom vlažeći staklo.
Ona ista ja,one kobne noći,kad čekah ga da se vrati.
Čukajući tako,osetim venama onog "crvića sumnje" kako gamiže potiskujući venama moju vrelu krv.
Taj osećaj me progoni i svih  12.godina unazad. Mracni instikt,što noževima prodire po celom telu,donoseći nelagodu i najavljujući neprijatne promene...
One iste promene,što su mi tu noć promenile status u matičnoj knjizi venčanih,pa i rođenih,u onoj donjoj rubrici,bračnoj...status Udovica.
Reč teška za izgovor sama po sebi. Reč što se ne uklapa uz 24god,ili u prevodu-tek počela da živi.
Reč za koju i dan danas verujem da su mi nametnule one crne ptice,zloslutnice,kojima ne znam tačan naziv,jer sam ih par dana pre jurila terajući ih nasilno da odu iz mog dvorišta,sa ograde. Verujem,da su krive i tuje iz mog vrta,jer su prerasle krov kuće.
Verujem...jer tako mi je lakše.
Verujem je sujeverje onda manje boli. Svališ mu svu krivicu i nastaviš nekako...svakako...
Verujem,i verovaću i svim crnim mačkama ovog sveta,ako one mogu sujeverjem dušu da izleče!


Коментари

Популарни постови са овог блога

Prikaz zbirke priča Sve moje radosti i tuge, autora Ivane Zajić

U zavičaj se vraćam